Madrid CF
Velika godina u istoriji kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevsku naziv, te klub djeluje kao Real Madrid. Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španija je dobila i ligu. Pri osnivanju bila je to Primera, a danas je naziv Primera liga BBVA, što bi u prijevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od osnivača te lige. Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tj 2. ligu. No, naziv Real ubrzo se maknuo sa imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine 1932. i 1933. Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno dio imena ovog kluba. Najveća kriza klub je zadesila 1937. godine kada je klub gotovo prestao postojati radi neigranja zbog Španskog građanskog rata.
Santiago Bernabéu Yeste i europski uspjesi (1945.-1978.)
Prije nego li je postao predsjednikom Santiago Bernabéu Yeste je igrao u ekipi te bio njezin kapiten. Predsjednikom postaje postaje 1943., a službeno dvije godine kasnije. Do tada je on već obavljao dužnosti prvog timskog direktora i menadžera. Pod njegovim predsjedništvom Real je obnovljen te je doživio uzlet, popravljaju se trening kampovi i dotadašnji stadion, koji su bili srušeni za vrijeme Špandkog građanskog rata. Bio je inicijator i osnivač, na molbu novinara francuskog sportskog lista, (zajedno sa još Bedrignanom i Gusztavom Sebesom) egzibicijskog turnira europskih klubova koji je prerastao u današnju Ligu šampiona. Bernabeuova je zasluga što se Real učvrstio kao najjači klub u Španiji i Europi. Klub je osvajao Ligu šampiona od 1956. do 1960. Za vrijeme ’70-tih klub je pet puta osvajao domaće prvenstvo i tri puta nacionalni kup. Bernabéu je umro 2. juna 1978. za vrijeme svjetskog prvenstva u Argentini. Već sljedeće godine održalo je se prvo takmičenje njemu u čast pod nazivom Kup Santiago Bernabéua koje se igra i dan danas. On je u Realu proveo 70 godina na svim dužnostima osim trenera. Za vrijeme njegovog predsjedništva Real je osvojio 28 trofeja što je rekord za nekog predsjednika.
Legendarne godine
Do 50-ih se godina čekalo da Real osvoji nešto veliko. Primera je nakon 1933. bila nedostižna, kup se osvajao po 2 puta s razmakom od 10 godina. No, čekanje navijača se isplatilo s ulaskom u sredinu vijeka. Real Madrid je postao mitski klub i ponos cijele Kastilje, na prkos mrskim im Kataloncima. Bila je to era vladavine fudbalskih legendi Alfreda Di Stefana, Ferenca Puskasa, Raymonda Kope i Hectora Riala. Tih godina je, od strane UEFE osnovan Kup šampiona, s idejom da bude natjecanje najjačih klubova u Europi. Ovakav Real pokazao je da ne pripada ovom svijetu osvojivši prvih pet finala za redom što nikad nikome kasnije nije uspjelo. Zapaženo finale bilo je ono 1960. godine kad su osvojili peti naslov šampiona. U finalu je odigrana jedna od najboljih utakmica svih vremena. Real je sa 7:3 pobijedio njemački Eintracht iz Frankfurta. Rezultati nisu izostali ni u Primeri. Nakon dugog 19-godišnjeg čekanja osvojili su 1954. prvi naslov šampiona Španije pod imenom Real Madrid. Taj naslov šampiona bio je samo početak. Real je harao Španijom i u razdoblju od 1954. do 1969. osvojio nevjerojatnih 12 naslova šampiona. Samo 56., 59. i 66. nisu bili prvi. Jedina, kakva takva, prijetnja Realu bio je gradski suparnik Atletico. Kup kralja, iznenađujuće, 50-ih godina nisu osvajali. Tek 4 puta od 1937. do 1970.
Nešto slabije bile su 70-e godine. Naslovi šampiona Španijee postali su rutina i Real je od 1970. do 1981. osvojio 6 naslova šampiona. Kup kralja osvojili su 3 puta. Ali, nakon zvjezdanog uzleta u Europi, u razdoblju od 1960. do 1998. samo je 1966. bila srećna. Tada je u finalu Kupa šampiona pao beogradski Partizan s 2:1.
Quinta del Buitre i sedmi europski naslov (1980.-2000.)
Do kraja 90-ih nisu osvojili naslov pobjednika tog takmičenja. Osamdesetih godina je kraljevski klub bio daleko od naslova šampiona Europe, jedina utjeha su im dva Kupa UEFA zaredom. Kup kralja osvojen je dva puta od 1981. do 1990., a liga-kup tek jednom, i to je dosad jedini put da je to takmičenje pripalo Realu. Špansko prvenstvo nisu osvajali od 1980. do 1986., a tada je uslijedio niz od 5 uzastopnih naslova šampiona. Kao glavni igrači tog razdoblja pamtit će se Michel, Emilio Butragueño, Manolo Sanchís, Martín Vazquez, Miguel Paredez i ostali. Quinta del Buitre (“Pet strvinara”) bio je popularni nadimak za već pet nabrojanih igrača
Godine 1996. trener postaje Fabio Capello. Dolaze Roberto Carlos, Predrag Mijatović, Davor Šuker i Clarence Seedorf kao pojačanja već jakom kadru kao što su Rául, Fernando Hierro, Iván Zamorano i Fernando Redondo. Kao rezultat silnih pojačanja prekida se 32-ogodišnji post osvajanja Lige šampiona..
Los galacticos
Početkom 90-ih godina nije išlo najbolje. Do 1995. se čekao naslov šampiona, kup je osvojen samo jednom u cijelom desetom vijeku, superkup dva puta u prvih pet godina, a europski naslov, naravno, nisu osvojili. Godine 1998.. postali su prvaci, osvojili superkup, a u Ligi šampiona došli napokon do toliko očekivanog finala. U finalu je čekao torinski Juventus sa sjajnim Zinedineom Zidaneom. Real je pobijedio 1:0 pogotkom Mijatovića, završivši time razdoblje od pune 32 godine bez naslova u tom takmičenju. Naslov je opet osvojen 2000. godine, pobjedom nad Valencijom, sa čak 3:0. U međuvremenu osvojen je i prvi Interkontinentalni kup. U julu 2000. godine započelo je novo doba Real Madrida. Za predsjednika je izabran Florentino Pérez koji je obećao navijačima da će od Reala napraviti klub pun Zidanea i Pavona, u prijevodu, klub u kojem će igrati veliki strani igrači i sjajni mladi igrači iz omladinske škole. Da bi to ostvario, Perez je prodao trening igrališta gradu, čime je dobio novac za stvaranje velikog kluba. Transferi koji su slijedili dovodili su u Real redom velike i poznate igrače. Došao je obećavani Zinedine Zidane, iz najljućeg rivala Barce doveden je Luis Figo, a iz milanskog Intera došla je mlada brazilska zvijezda Ronaldo. Kraljevski je klub odmah nazvan Los Galacticos (Svemirci). Isprva se ta ekipa činila svjetskim čudom. Nesavladivi stroj koji je 2001. bio prvak Španske, 2002. prvak Europe, uz još jedan osvojeni španski superkup, te evropski superkup i Interkontinentalni kup. Najzvučniji transfer dogodio se ipak kad je velika Manchesterova zvijezda David Beckham potpisao za Real.
Taj transfer bio je popraćen kao najveći transfer u fudbalu ikad. Ipak, Perez nije znao graditi ekipu. Prodao je Samuela Eto´a koji je kasnije u Barceloni postao jedan od najboljih svjetskih napadača, te Claudea Makéléléa koji je bio duša ekipe, ali nedovoljno velika zvijezda za predsjednika. A nakon otkaza uspješnom treneru Del Bosqueu, klub pamti loše rezultate, svađe u ekipi i potpuni raspad sistema. David Beckham, nije u dresu Reala ponovio sjajne partije iz Machestera, Luis Figo posvađao se sa svima u i oko ekipe, te napustio klub, a Ronaldo se nakon 8 golova na svjetskom prvenstvu 2002. “raspao” i čuveni Il Fenomeno je igrao sve lošije.
Od 2004. u klub su došli Robinho, koji je prozivan novim Peleom, Julio Baptista, Cicinho i Sergio Ramos koji su trebali biti nove zvijezde, no, niti jedan se nije posebice iskazao. Od 2003. klub nije osvojio niti jedan trofej. 27. februara 2006. Perez je podnio ostavku, a zamijenio ga je Fernando Martín Alvarez, no samo na 2 mjeseca, prije nego li je morao odstupiti.
Florentino Pérez
Nakon niza neuspjeha prvih Galácticosa, Florentino Pérez odstupio je 27. februara 2006. s mjesta predsjednika Real Madrida. Sljedeće tri godine nekoliko je ljudi bilo na toj dužnosti, a najduže je predsjednik bio Ramon Calderon, no nakon nekoliko neuspjeha kluba smijenjen je 16. januara 2009., a mjesto v.d. predsjednika kluba preuzeo je Vicente Boluda. Na sljedećim izborima na mjesto predsjednika ponovno je izabran Pérez, koji je tu poziciju službeno preuzeo 1. juna 2009.
Odmah nakon što je vraćen na mjesto predsjednika Pérez smjenjuje dotadašnjeg trenera Juandea Ramosa i na njegovo mjesto postavlja čileanskog stručnjaka Manuela Pellegrinia, dotadašnjeg trenera španskog prvoligaša Villarreala. Nakon toga, baš kao i u svojem prvom mandatu, Pérez u klub dovodi nekoliko velikih fudbalskih zvijezda. Prva i najveća zvijezda bio je Cristiano Ronaldo. Portugalski napadač u Real je stigao iz engleskog premierligaša Manchester Uniteda, i to za rekordnu svotu od 80 miliona funti (94mil €). Taj transfer odjeknuo je svjetskim medijima poput bombe, no međutim nije svugdje naišao na odobravanje. Velik broj trenera i dužnosnika klubova iz Europe, ali i šire, kao i mnogo fudbalskih stručnjaka, kritikovao je transfer smatrajući ga neprimjereno skupim. Među kritičarima bio je i Joan Laporta, tadašnji predsjednik najvećeg Realovog rivala, Barcelone. No Ronaldo je bio samo jedna od skupih akvizicija madridskog diva. Sljedeći je na Santiago Bernabéu “sletio” brazilski umjetnik, dotadašnji veznjak talijanskog Milana Ricardo Izecson dos Santos Leite poznatiji kao Kaká. Igrač zbog kojeg su svojevremeno zahladili odnosi između madridskog Reala i Milana, doveden je za 65 milijuna €. Sljedeći na Pérezovom popisu bio je talentovani francuski napadač alžirskog podrijetla Karim Benzema, koji je pristigao iz francuskog velikana Lyona. Vrijednost tog trasfera procjenjuje se na 35 milijuna eura. No ni tu nije bio kraj velikim tranferima. Nakon Benzeme na red je stigao i španski reprezentativac i veznjak engleskog Liverpoola, Xabi Alonso, za čije je usluge izdvojeno 30 milijuna eura. No kako nebi ispalo da se ponovno, kao i kod prvih galaktikosa, dovode samo napadači i vezni igrači, dovedeno je i nekoliko obrambenih igrača. Među njima navjviše se ističe ime Raúla Albiola, talentovani štoper španske reprezentacije i Valencije, čija je cjena bila 15 milijuna eura. Uz navedene velike zvijezde dovedeno je još nekoliko, uglavnom mladih i talentovanih igrača: Álvaro Arbeloa (Liverpool F.C.) – 4.5 mil €; Esteban Granero (Getafe CF) – 4 mil €; Álvaro Negredo (UD Almería) – 5 mil € (iste sezone prodan u Sevillu za 15 mil €).
Istovremeno, klub napušta mnogo igrača, koje je Pérez smatrao nepotrebnima. Od svih imena najviše iskaču dva holandtska veznjaka. Riječ je o Arjenu Robbenu i Wesleyu Sneijderu. Robben, inače često sklon povredama, bio je jedna od udarnih karika prethodnih sezona, iznimno brz igrač gotovo nevjerojatne tehnike često je na muke stavljao obrane ekipe diljem Europe. No Pérezu to nije bilo dovoljno i Robben je prodan Minhenskom Bayernu za omalenih 25 milijuna €. Wesley Sneijder, inače čvrsti veznjak i razigravač razornog udarca, takođe je proglašen viškom stoga je karijeru nastavio u Milanskom Interu, a za njega je Real dobio odštetu od 15 milijuna eura. Zanimljivost vezana uz ove transfere je to da su se ta dva igrača godinu kasnije susrela ni manje ni više već u finalu Lige šampiona, u utakmici u kojoj je Inter pobijedio Bayern s 2:0. Tu je vjerojatno i sam Perez uvidio svoju veliku grešku. Osim navedenog dvojca, klub je još napustila i jedna od legendi kluba, Míchel Salgado koji je u Realu proveo 10 godina svoje karijere i sudjelovao u osvajanju 2 Lige šampiona. Od ostalih igrača koji su napustili klub valja spomenuti Fabia Cannavara (Al-Ahli Dubai); Gabriela Heinzea (Olympique de Marseille); Javier Saviola (S.L. Benfica); Klaas-Jan Huntelaar (A.C. Milan) i dr.
No uprkos brojnim transferima i ukupno potrošenih 252 milijuna eura, u prvoj sezoni ponovnog Perezovog vladanja Realom klub nije uspio osvojiti niti jedan trofej. Prvo ih je iz španskog Kupa Kralja izbacio niželigaš AD Alcorcón i to s ukupno 4:1 u dvije utakmice. U Ligi šampiona takođe nije bilo uspjeha, te su već šestu godinu u nizu ispali u osmini završnice, a koban je bio francuski Lyon (1:0; 1:1). Mnogo bolje je ekipa izgledala u španskoj Primeri, no prvak je ipak bila Barcelona, sa samo tri boda prednosti ispred Reala.
Zbog tog neuspjeha na klupi Reala smijenjen je Manuel Pellegrini, a njegovo mjesto preuzeo je jedan od najboljih trenera na svijetu, osvajač tri Lige šampiona s tri različita kluba i osvajač nekoliko nacionalnih prvenstava i kupova, harizmatični, no i ekscesima sklon, Portugalac José Mourinho.
Нема коментара:
Постави коментар